Igrač u kvizu Potjera prije nekoliko godina nije znao koje se aromatizirano vino proizvodi od Napoleonova doba u Samoboru, a voditelj mu je pogrešno rekao kako je riječ o bermetu. Istina je da se do prije nekoliko desetljeća pričalo kako su recept za bermet u Samobor donijeli francuski vojnici. Čak su naziv mnogi izgovarali francuski, s naglaskom na drugom slogu. A istina je da s francuskim jezikom naziv tog izvrsnog gorko-slatkog pića nema veze. Bermet je iskrivljena njemačka riječ wermut što znači pelin. Nijemci su ga kao lijek koristili još u 16. stoljeću. Čisti hrvatski naziv za bermet bio bi pelinkovac.
Francuzi ne znaju za bermet
To piće danas više nije vino, nego liker, odnosno destilat u kojem se maceriralo (namakalo) lišće te biljke koja je sinonim za gorak okus. Pelina ima i u bermetu, uz mediteransko voće, a baza mu je vino od crnih sorata portugisca i frankovke. Da su meni postavili ovo pitanje na kvizu također bih odgovorio da ne znam zato što nema aromatiziranog vina koje se u Samoboru proizvodi baš od Napoleonova doba. Ako je igrač ispao iz kviza zbog ovog pitanja, dužni su mu barem ispriku, a možda i puno više od toga.
Bermet nije jedino piće vezano uz Samobor o kojem se na Googleu lako mogu pronaši neistinite informacije. Ako se upiše prvi hrvatski pjenušac, prvi članci koji će se pojaviti bit će o slatinskom pjenušcu čija je proizvodnja počela 1864. Tko pokuša provjeriti te informacije, možda naleti na članak o Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj izložbi 1864. u Zagrebu, na mjestu današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta.
Šampanjac od hrvatskoga vina
U katalogu s te izložbe piše kako je Franjo Pokorny izlagao šampanjac od hrvatskoga vina. Tad se smjelo pjenušava vina nazivati šampanjcima, a ako ga je Pokorny izlagao 1864., znači da ga je napravio barem godinu dana prije i da onaj slatinski nikako nije mogao biti prvi. No mala tvornica šampanjaca osnovana je u Samoboru oko 1800. godine. Spominje je Tihana Luetić u radu “Demografska analiza stanovništva grada Samobora od kraja 18. stoljeća do 1857. godine” uz napomenu kako se tvornica nije dugo održala.
Ni to vjerojatno nije prva proizvodnja pjenušaca u Hrvatskoj. Tu čast možda zaslužuju u Primorju, u okolici Bakra i Novog Vinodolskog, gdje su u drugoj polovici 18. stoljeća posadili vinograde na terasama, a od tog grožđa radili vodicu, prirodno pjenušavo vino nastalo metodom rurale, kakvu su u talijanskom Pijemontu koristili za vina Asti spumante. Druga fermentacija odvijala se u boci, ali nije se dodavao liker za reguliranje alkohola, slatkoće i aroma. Ta su vina bila slatka, a slično su pjenušce radili i u Limouxu na jugozapadu francuske.
Dom Perignon ga je volio, ali nije ga izumio
Tehniku su zvali méthode ancestrale, a pouzdano se zna da su pjenušce imali i prije rođenja Pierrea Pérignona (1638. – 1715.), redovnika čije ime danas nosi najslavniji pjenušac na svijetu. Dom Perignon, dakle, nije izumio šampanjac. U Limouxu postoji zapis o proizvodnji iz 1531. godine, a i u Engleskoj su radili pjenušava vina do 16. stoljeća, kad je vinogradarstvo i vinarstvo na Otoku zamrlo nakon što je kuga poharala sela. Pogrešne informacije o Champagnei kao kolijevci pjenušaca s Googlea su nestale. Vrijeme je i da svi koji kod nas žele pisati o vinu počnu provjeravati otkud prepisuju.
